KATAMARAN ART 2022. / KAŽIMIR HRASTE

Katamaran Art zajednički je projekt Muzeja općine Jelsa i Galerije umjetnina pokrenut 2018. godine. Riječ je o izložbenom programu koji se tijekom ljetnih mjeseci naizmjenično događa u Jelsi i Splitu. Projektni zadatak stavljen pred umjetnike uvrštene u program Katamaran Art 2022., a riječ je o Snježani Ban, Kažimiru Hrasti i Lorenu Živkoviću Kuljišu, koncipiranje je i realizacija radova koji će valorizirati specifični kontekst izlaganja.

„Osim ako…“ naziv je Hrastine intervencije u izložbenom prostoru Galerije umjetnina i Galerije Kravata, koju bismo pobliže mogli definirati kao sintezu prostorno specifične instalacije i privremene arhitekture. Iako se naziv na prvi pogled doima kao zgodna dosjetka, itekako je promišljen. Štoviše, ovaj složeni veznik ne korespondira samo s konkretnim radom, već bismo ga mogli primijeniti na cjelokupni Hrastin umjetnički opus, ali i na povijest modernog kiparstva. Iz njega iščitavamo odmak od konvencija i utabanih staza, normi i pravila, kojima je osobito kiparski medij stoljećima bio sputan i determiniran. On implicira proces, uvijek drugačiji odnos prema tijelu skulpture, njenom volumenu, materijalu od kojeg je načinjena i prostoru koji obuhvaća i koji je obuhvaća.

„Osim ako…“ za Hrastu znači slijediti vlastiti kiparski instinkt, svježim i inventivnim razmišljanjem širiti pojam skulpture, istodobno iznevjeriti i obogatiti tradicionalni žanr, za nove i naizgled neostvarive ideje rješenje tražiti i nalaziti u domišljatim postupcima i netipičnim materijalima, uglavnom industrijske provenijencije, jer, kako sam kaže, klasični materijal navodi na poznata rješenja. S obzirom na to da pripada kiparima-graditeljima, u njegovom slučaju jednako je važna i ona racionalna, inženjerska strana, odgovorna za materijalizaciju ideje na način da u konačnom produktu ostane razvidna uloga materijalnih i nematerijalnih čimbenika. Međutim, ako treba izdvojiti jedan aspekt Hrastinog kiparstva, onda je to fascinacija i okupacija fenomenom prostora. Povijest nas uči da je Auguste Rodin prvi vezao egzistenciju spomeničke skulpture uz realni prostor. Za Aleksandra Rodčenka prostor je imao oblikovnu funkciju, odnosno nije bio inertni entitet već ravnopravni gradivni element. Vladimir Tatljin je u kutnim kontra-reljefima konkretan prostor, uključujući i zidove, učinio konstitutivnim elementima skulpture. Naum Gabo će pak korištenjem transparentnih materijala pogledu otvoriti unutrašnjost skulpture, dok će Henry Moore njenu jezgru ispuniti prazninom. U ovom kontekstu nipošto ne smijemo previdjeti specifične objekte minimal arta u kojima je naglasak stavljen na interakciju objekta, ambijenta i gledatelja.

Hrastinu izjavu da ga „u skulpturi zanima kako povezati unutrašnji i vanjski prostor“ i „kako unutarnje sklopove kipa napraviti vidljivim“ možemo uzeti kao statement za portret Ivana Meštrovića koji je 2016. godine ciljano uradio za vanjsko stubište Galerije Meštrović. Kako bi ostvario željenu integraciju i stvorio otvoreno djelo anulirao je opnu, te posljedično i volumen i masu, transformirajući plastično tijelo u prostornu konstrukciju sažetih antropomorfnih obilježja. Željeznim elementima, svojevrsnom crtežu u prostoru, oblik je samo naznačen, dok su staklene plohe tek diskretni podsjetnik na iščezli volumen, čime je dominantni sadržaj postao prostor, potisnuvši u drugi plan tjelesne sastavnice. Odmak od koncepta skulpture, u ovom slučaju portreta, kao autonomnog, u sebe zatvorenog i samodovoljnog oblika vidljiv je i u načinu postava. Svjesno izbjegavajući postament Hraste skulpturu naslanja direktno na stubište što, u sinergiji s prozračnom strukturom, omogućuje njenu nenametljivu integraciju u realni, po Meštrovićevim zamislima oblikovani prostor, koji je u isti mah i jezgra i plašt i okruženje Hrastine skulpture.

Skulptura 1901.-1907., kako se zapravo zove Meštrovićev portret, izložena je na Katamaran Artu u posve drugačijem kontekstu, pri čemu je izgubila ekskluzivni status izložbenog eksponata i postala tek jedan od elemenata umjetničke instalacije koja je, u ovom slučaju, podjednako plod kiparske i arhitektonske geste i promišljanja. Transformirana u objekt, skulptura dobiva ulogu repera s kojim započinje gradnja prostora u prostoru i u kojem se sabire i iznova otpočinje reverzibilni proces torzije, umnažanja i prožimanja. Oduzevši joj auru, Hraste skulpturu postavlja u dubinu galerije i izmiče od središta. Slijedeći dijagonalni smjer, od ulaza gradi konstrukciju od pocinčanih profila koja se uzdiže gotovo do visine stropa i postaje stranica kvadratne krletke u kojoj je zarobljen portret. Navedeni na obilazak u prostornu zamku uskoro upadamo i sami, a povratak nam pruža priliku da koncept gradnje sagledamo iz suprotnog smjera. Posljedično, ni galerijski prostor više nije neutralni izložbeni okvir. Spajanjem skulpturalnih i arhitektonskih elemenata u novu cjelinu Hraste ga istodobno posvaja i preoblikuje. Impozantna interpolacija uspostavlja nove odnose i mijenja doživljaj poznatog ambijenta, prilagođavajući se i sama izložbenom prostoru koji u konačnici postaje integralni dio rada. Izbor materijala i tehnologije koji se koriste u tehnici suhe i brze gradnje, dakako nije nimalo slučajan. Na neregularno spojen metalni skelet Hraste, međutim, ne aplicira gipsane ploče pa pregrade usmjeravaju kretanje ne zaustavljajući pogled. Zadržan je dojam prostornog kontinuiteta i povezanosti u kojem sve sastavnice, nove i zatečene, korespondiraju i vode dinamičan dijalog većeg i manjeg, zatvorenog i otvorenog, unutrašnjeg i vanjskog. Fokus je pomaknut sa skulpture kao tijela u prostoru, odnosno prostora u tijelu, na arhitektonski mišljenu instalaciju koja međuprostor ne tretira kao prazninu već mu daje konstitutivni značaj i vrijednost. Kako cilj nije tek popuniti prostor nego ga aktivirati to utječe i na recipijenta koji gubi povlašteni položaj distanciranog promatrača. Naime, od ponuđenog događaja u prostoru ništa nećemo doživjeti osim ako ulaskom ne postanemo dio priče, ne prilagodimo način gledanja i ne otjelovimo našu percepciju. Ukratko, ako nismo aktivni promatrači i šetači. (Božo Majstorović)

Kažimir Hraste (1954.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji za likovne umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Valerija Michielija. Završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani 1984. godine, a kao stipendist talijanske vlade proveo je jedan semestar na stručnom usavršavanju u Rimu. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu, gdje je i zaposlen kao redovni profesor kiparstva. Izlagao je na tridesetak samostalnih te na više od stotinu grupnih izložbi u zemlji i u inozemstvu. Autor je brojnih javnih spomenika i skulptura (izbor): Visovac, Uskrsli Krist (1988.); Solin, Don Frane Bulić (1991.); Vrgorac, Spomenik Tinu Ujeviću (1993.); Split, Gradska fontana u Marmontovoj ulici (1998.); Miljevci, Spomenik kralju Petru Svačiću (2002.); Omiš, Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu (2004.); Kaštel Novi, Biblijski vrt Stomorija, Jabuka (2008.); Ploče, Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu (2009.); Šibenik, Spomenik Draženu Petroviću (2011.). Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja te državna odlikovanja. Redoviti je član HAZU od 2022. godine.