Katamaran Art 2021.

KATAMARAN ART 2021.

Ljubo Ivančić: Galerija Kravata, Jelsa, 25. lipnja – 14. srpnja / Galerija umjetnina, Split, 20 srpnja – 8. kolovoza

Edo Murtić: Galerija Kravata, Jelsa, 16. srpnja – 4. kolovoza / Galerija umjetnina, Split, 10. – 31. kolovoza

Krsto Hegedušić: Galerija Kravata, Jelsa, 6. – 24. kolovoza / Galerija umjetnina, Split, 29. lipnja – 18. srpnja

 

U sklopu Katamaran Art-a 2021. izlažu korifeji hr­vatske moderne umjetnosti: Krsto Hegedušić, Ljubo Ivančić i Edo Murtić. Riječ je o tri snažna i individualna modernistička glasa čija su se djela prometnula u najpouzdanija svjedočanstva egzi­stencijalne tjeskobe, ali i optimizma vremena koje ih je iznjedrilo. Svaki ponaosob i na svoj način, u neprestanoj potrazi za autentičnim izrazom, znao je kreativno asimilirati strujanja na suvremenoj umjetničkoj sceni, od nove figuracije preko razli­čitih vidova apstrakcije do enformela. Dodatni po­ticaj ovom izboru svakako su i obljetnice rođenja Krste Hegedušića i Ede Murtića, kao i činjenica da Hegedušić nikada nije imao samostalnu izložbu u Splitu.

Kada je 2018. godine najavljen Katamaran Art, su­radnički izložbeni program Galerije umjetnina i Muzeja općine Jelsa, istaknuto je da projekt nema namjeru biti jednokratni ljetni hit, drugim riječima, da su mu ambicije dugoročnije. Premda je osnovni koncept od tri izložbe, koje se tijekom ljetnih mje­seci naizmjenično postavljaju u splitskoj Galeriji umjetnina i Galeriji Kravata u Jelsi, zadržan, ipak je došlo do programskih odstupanja budući da je Ka­tamaran Art zamišljen da ponajprije bude okvir za predstavljanje umjetnika i kustosa mlađe i srednje generacije. Po imenima ovogodišnjih izlagača mo­glo bi se zaključiti da je kurs Katamaran Art-a defi­nitivno preusmjeren u prošlost, pogotovo stoga što smo odlučili izložiti radove iz 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da smo u „pismu namjere“ također istaknuli otvorenost za različite generacijske, medijske i poetičke kombinacije, ta­kav zaključak bi bio preuranjen.

Pomalo zasićeni aktualnim „protežiranjem“ mla­dosti i posljedičnom hiperprodukcijom izložbenih nastupa odlučili smo uzeti predah i podsjetiti se na vrijeme kada su izložbe bile rijetke i time dra­gocjenije. Uostalom, usporedba je uvijek korisna, a jedna od posljedica nepoznavanja povijesti je njeno ponavljanje, na što nas je nedavno upozorio i Viktor Žmegač dajući nam dobronamjerni profe­sorski savjet da „zabijemo nos u stručnu literatu­ru“ kako ne bi otkrivali toplu vodu. U našem slu­čaju „stručna literatura“ su radovi umjetnika koji su u kompliciranim i često neugodnim vremenima znali izabrati pravu stranu povijesti i umjetno­sti. A poratne godine itekako su bile izazovne, što zbog snažnog ideološkog pritiska nove vlasti, što zbog upornog nastojanja „zaslužnih“ umjetnika da s pozicije moći nametnu svoju umjetničku viziju. Bilo je to vrijeme kolosalnih iskoraka koje su pratili jednako kolosalni nesporazumi o apstrakciji i figu­raciji u teoriji i praksi. Vrijeme kada su se umjet­nici legitimirali i potvrđivali djelom, a ne „prijavni­com“, kada izložbe koje danas imaju kultni status nisu bile ni spektakl ni puki event, nego angažirani kulturni događaji koji su izazivali žestoke polemike. Ulozi su bili veliki, podmetanja i prokazivanja ne­ugodna, kritička pozicija dio osobnog integriteta, a ne „umjetnički žanr“. Na razvoj događaja koji je doveo do ubrzane demontaže socrealističke este­tike i afirmacije modernističkih načela i novih obli­kovnih metoda u hrvatskoj umjetnosti nemjerljiv su utjecaj imali Ivančić, Murtić i Hegedušić koji su unatoč svim kritikama za subjektivizam, intelek­tualizam, „lijevi“ i „desni“ formalizam ustrajali na svom putu, insistirajući na slobodi umjetničkog iz­ražavanja i istraživanja.

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (1926.) usavršavao se u Parizu. Jedan je od osnivača Udru­ženja umjetnika Zemlja (1929. – 1935.). Na Akade­miji likovnih umjetnosti u Zagrebu počeo je preda­vati 1937. Od 1950. vodio je Majstorsku radionicu za slikarstvo. Jedan od utemeljitelja skupine Mart, pokrenuo je časopis Bulletin Instituta za likovne umjetnosti (1953.) i potaknuo osnivanje Arhiva za likovne umjetnosti i Kabineta grafike. Bio je član JAZU (HAZU). U traganju za autentičnim nacional­nim likovnim izrazom poticaje je nalazio u starijoj (P. Brueghel st.) i suvremenoj europskoj umjetno­sti (G. Grosz), ali i u primitivnoj plošnoj stilizaciji, dekorativnom crtežu i specifičnoj paleti narodne umjetnosti. Na predratnim socijalno angažiranim kompozicijama prepleću se tragični, satirični i groteskni elementi. Za afirmaciju takozvane naivne umjetnosti presudnu ulogu odigrala je Hlebinska slikarska škola koju je 1930. godine osnovao He­gedušić. Nakon rata osuvremenio je likovni izraz i proširio motivski registar s urbanim prizorima. U duhu nove figuracije sažima i pročišćuje kompo­ziciju, pojednostavljuje crtež, naglašava volumen, reducira fabulu i broj likova. Promišljeno asimilira aktualnu poetiku enformela i materičnog slikar­stva, boju miješa s pijeskom, putem kolaža uvodi stvarnost, sve s namjerom da putem pojačane ek­spresije dočara egzistencijalni tjeskobu uzrokovanu iskustvom rata i čovjekovu osamljenost u dehuma­niziranim gradskim prostorima.

Ljubo Ivančić (1925. – 2003.) srednjoškolsko obra­zovanje prekida 1942. godine i priključuje se par­tizanskom pokretu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1949.) na kojoj će kasnije biti dugogodišnji predavač (1961. – 1979.). Od 1975. do 1984. vodio je Majstorsku radionicu. Bio je redoviti član HAZU. Ivančić pripada najužem krugu protagonista koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća u hrvatskoj umjetnosti. Vje­ran klasičnim medijima i tradicionalnim motivima, svoje slike, skulpture i crteže ispunio je tjeskobom vremena i tragičnošću čovjekova postojanja. Ivan­čića krasi odnjegovana metierska vještina i ple­meniti likovni rukopis. Po dramatičnosti izraza, beskompromisnom seciranju ljudskog tijela i duše, egzistencijalističkim ishodištima i likovnim dome­tima, Ivančićeva umjetnost korespondira s glasovi­tim suvremenicima poput Francisa Bacona i Alber­ta Giacomettija. Ispočetka slika pejzaže, vedute, portrete i mrtve prirode u melankoličnom ozračju. Potkraj 1950-ih nastaju djela srodna enformelu (Tragovi čovjeka 1959. – 1961.) na kojima materična tekstura debljih ili tanjih nakupina pigmenta poči­nje živjeti vlastiti život dovodeći prizor do ruba ap­strakcije. Istodobno radi seriju tamnih mrtvih pri­roda, krajolika i izobličenih ženskih aktova iz kojih zrači egzistencijalna tjeskoba. Od 1970-ih dominira tema usamljene figure izolirane u praznom prosto­ru. Posebnu cjelinu u njegovu opusu čine mnogo­brojni autoportreti rađeni u ulju, crtežu i plastici.

Edo Murtić (1921. – 2005.) nakon završene Obrtne škole (1939.) pohađa Akademiju likovnih umjetno­sti u Zagrebu i slikarski tečaj Petra Dobrovića u Beogradu (1940. – 1941.). Početkom 1944. odlazi u partizane gdje sa Zlatkom Pricom organizira lito­grafsku tiskaru. Jedan je od osnivača skupine Mart i galerije Forum u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU. Nakon portreta, interijera i mrtvih priroda slikanih u duhu kolorističkog intimizma i realizma, u Jadranskom ciklusu (1944. – 1951.) bilježi motive primorskih gradova i krajolika na način blizak po­stimpresionističkom kolorizmu. Boravak u SAD-u i Kanadi (1951. – 1952.) isprovocirao je glasoviti ci­klus slika Doživljaj Amerike nastao pod dojmom gestualnog slikarstva apstraktnog ekspresionizma i začudnih vizura New Yorka. Još uvijek prisutan motivski predložak s vremenom će se u pejzažima svesti tek na kromatsku asocijaciju ili će potpuno iščeznuti i sliku pretvoriti u apstraktnu kolorističku sintezu naglašene ekspresivnosti. Pored apstrak­tnog ekspresionizma i lirske apstrakcije jedno vri­jeme je bio blizak enformelu. Od sredine 1980-ih u ciklusima Prvo ljeto, Drugo ljeto i Požar obnovio je figurativni izraz slikajući sočnim i raskošnim kolo­ritom uvale, vinograde, vrtove i maslinike da bi se na prijelomu milenija ponovno vratio apstrakciji u kompozicijama spontane gestualnosti. Radio je ve­like zidne dekoracije, mozaike, tapiserije, emajle, keramiku, plakate, scenografiju.

Organizacija projekta: Galerija umjetnina, Split / Muzej općine Jelsa;

Voditelji projekta: Božo Majstorović, Marija Plenković;

Autor koncepta: Božo Majstorović;

Kustosi izložbi: Vanja Babić, Božo Majstorović, Iris Slade;

Vizualni identitet: Nikola Križanac