Svitla prošlosti

U svim svojim vrstama i varijantama, ribolovna svjetla već su stoljećima neizostavan dio opreme dalmatinskih ribara. Suvremeno ribarstvo poznaje mnogobrojne vrste ribarskih svjetiljki: plinske ferale za ribolov ostima, LED lampe za lov liganja, velike električne ferale za lov plave ribe plivaricama itd. Učinkovitost svih ovih svjetala, unatoč raznovrsnosti, počiva na temeljnom principu – činjenici da umjetno svjetlo noću privlači plankton, omiljenu hranu brojnih morskih organizama.

Ovom izložbom predstavljamo evolucijski razvoj ribarskih ferala za lov srdela, koristeći ferale iz fundusa Ribarskog muzeja u Vrboskoj koje su tijekom proteklih nekoliko desetljeća muzeju ustupile otočne, u najvećoj mjeri vrbovačke obitelji.

Ilustracija svićarice i njene posade – svićora, šijavca i trećeg člana družine. Izvor: J. Basioli, Ribarstvo na Jadranu, 1984.

Privlačna moć vatre i svjetla u ribolovu poznata je još od antičkih vremena, no njena upotreba na našem području intenzivira se tek u 16. stoljeću. Nije slučajnost da upravo ovo stoljeće ujedno označava i početak doba intenzivnijeg naseljavanja priobalnog područja otoka Hvara u kojem neka današnja naselja, poput Vrboske i Jelse, zadobivaju početne konture svog suvremenog izgleda. Stabilna venecijanska vlast donekle umanjuje srednjovjekovne morske opasnosti od raznih gusara i osvajača, što težačkom življu unutrašnjeg dijela otoka tada otvara novu mogućnost trajnijeg naseljavanja uz more i intenzivnijeg bavljenja ribarstvom.

Razglednica s vizurom Vrboske, 1921., zavod Olympia, foto: Petar Ruljančić, ustupili: obitelj Beritić

Najraniju potvrdu o tome da je upravo ribarstvo bilo glavni razlog naseljavanja Vrboske pronalazimo u pismu kojeg župnik Vrbanja, Vrboske i Svirača Nikola Starjanić 1505. šalje biskupu, govoreći da su brojni njegovi župljani preselili u Vrbosku – radi lova srdele. Pošto znamo da se u nekim drugim dijelovima Dalmacije ribolov plave ribe uz pomoć svjetla spominje već u 13. stoljeću, ponajprije u Statutu grada Dubrovnika, gotovo je sigurno da su i ove najranije vrbovačke ribolovne operacije uključivale upotrebu umjetnog svjetla – vatre, pošto znatniji ulovi sitne plave ribe drugačije nisu bili mogući.

Giornalle della luminazione, Ribolovni dnevnik Petra Beritića iz Vrboske iz 1889. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Od ovoga vremena pa sve do prve polovice 20. stoljeća ljetni lov srdela feralima i tratama, velikim mrežama potegačama, bit će jedna od okosnica otočnog gospodarstva, a slana srdela će, uz vino, biti najvažniji hvarski izvozni proizvod.

SVIĆALO

 

Primjeri svićala na borovu luč iz postava Ribarskog muzeja (lijevo – foto: Andro Damjanić)

Ja prem toj svaršivši sunce se obori,

Malo potarpivši noć osta odzgori.

I zatim domalo barzo se spraviše,

Vazamši svićalo luč na nj postaviše.

Idosmo puzeći potiho kraju pram,

Jedan njih vozeći, drugi osti vazam.

Oh lipo ti biše meni pogledati

Kad riba ploviše gdi ju on zamlati.

Navedeni ulomak iz Ribanja i ribarskog prigovaranja Petra Hektorovića najraniji je literarni spomen upotrebe ribolovnih svjetala na otoku Hvaru. Idilična scena u kojoj plemić promatra ribare u poslu usput nam donosi opis upotrebe najranije vrste ferala – svićala na borovinu.

Riječ je o rešetkastoj napravi koja bi bila postavljena na provi broda i na kojoj bi se kao izvor svjetla spaljivale cjepanice borovine. Premda Hektorovićev opis ilustrira lov ostima pod sviću (u nastavku citata piše o dva ulovljena jastoga), glavna i najučestalija upotreba svićala odnosila se na lov srdela mrežama potegačama kojima se ulov izvlačio na obalu tijekom ljetnih mjeseci za mrakova – razdoblja bez mjesečine.

Osti, dva primjerka iz Ribarskog muzeja u Vrboskoj.

S tratom na ramenima na hvarskoj rivi, 1958. Ove velike mreže koristile su se za lov srdela pod svjetlima. Ustupio: Prošper Maričić 

U lovu na ovaj način sudjelovao je veći broj ljudi (10-15) koji su sačinjavali ribarsku družinu, raspoređenu na minimalno 2 broda – lojdi ili svićarici na kojoj je bilo svićalo i koja je dovlačila jato prema kraju, i levutu na kojem je družina spremna čekala da mrežom opkoli svjetlom privučeno jato i izvuče mrežu s lovinom na kraj. Kompleksnost posla oslikava se i vrlo jasnom hijerarhijom te raspodjelom poslova i uloženih sredstava u ovoj vrsti ribolova, o kojoj je kasnije ovisila i raspodjela ulova.

 

Lijevo – Škandoj, kamen omotan mrežom koji bi bio privezan na konopcu, kojim bi svićor ispitivao dubinu mora i karakteristike dna. Sredina – sinjol, tikvica koja je obilježavala položaj saka – središnjeg dijela mreže. Desno – Krok – Ribarski opasač korišten za izvlačenje mreža na kraj. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Prikaz ribarske družine. Vinko Foretić, Ribari u zori, 1942. Vlasništvo Galerije umjetnina Split. Foto: Robert Matić

Veći dio ribarske družine bio je sačinjen od najamnih radnika, uglavnom težaka koji su svoje kućne budžete popunjavali noćnim ribarenjem. S druge strane, šijavci, svićori i paruni bili su profesionalci – osobe s iznimnim ribarskim znanjem i iskustvom o čijim je sposobnostima uvelike ovisio uspjeh čitavog pothvata, zbog čega su za svoje usluge bili plaćeni većim udjelom ulova. Šijavac je bio veslač svićarice i osoba zadužena za logistiku – dan prije ribolova imao je zadatak nacijepati borovinu i posložiti je pod jaram broda. Svićor je bio zadužen za pronalazak jata i održavanje vatre, a parun je bio glavni organizator posade u leutu, po čijim se uputama bacala mreža.

FELOR NA PETROLIJ

 

Lijevo: Detalj s razglednice, dva petrolejska ferala Ribarskog muzeja u Vrboskoj. Desno: Feral na tekući petrolej izrađen u limarskoj radionici Vicka Kovačevića u Hvaru 1860-ih godina (isti izložak na razglednici lijevo). Ribarski muzej u Vrboskoj.

Brojne tehnološke inovacije 19. stoljeća nisu zaobišle ni područje ribarstva. U pokušaju da se olakša pritisak na borove šume, ali i pojednostavni i unaprijedi dotadašnji prilično iscrpljujući način svijetljenja plamtećom borovinom, 1850-ih se počinje eksperimentirati s drugim izvorima svjetla – ponajprije s petrolejom.

Ovi ferali imali su spremnike s petrolejom u koje su bili umetnuti fitilji, i ogledala koja su usmjeravala i pojačavala svjetlost vatre. Premda je posredstvom Hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu 1893. u ribolov i službeno uvedena i poticana upotreba jedne ovakve svjetiljke s četiri fitilja, primarno kao reakcija na problem prekomjerne sječe šuma za potrebe ribolova, domaći ribari uglavnom su ostali skeptični prema ovom izumu i nastavili ribolov obavljati starim metodama s borovinom.

Zanimljivo je da je jedan od zamjećenijih pokušaja unaprjeđenja ovog sistema bio onaj stanovitog limara Vicka Kovačevića (1821.-1896.) iz Hvara, koji je 1860-ih godina izumio feral koji koristi osam petrolejskih lampi postavljenih u krug sa pripadajućim zrcalima i vratašcima za fokusiranje svjetlosti. Ovaj feral danas je dio stalnog postava Ribarskog muzeja. Iako je bio efikasniji od dotadašnjih petrolejskih ferala s fitiljima, snaga svjetlosti koju je odašiljao i dalje je bila na razini starih svićala na borovu luč. Razdoblje upotrebe ove vrste ferala nije dugo trajalo, pošto su daljnje inovacije i unaprjeđenja ovog sistema bili naglo prekinuti izumom acetilenskog svjetla koje zbog svoje efikasnosti i snage svjetla početkom 20. stoljeća preuzima primat u ribolovu.

FELOR NA GARBURU

 

Lijevo i sredina: Acetilenski ferali s pripadajućim pjatima-karburatorima, i bocom –spremnikom, za karabit. Desno: Cetilena – Kućna svjetiljka na garburu. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Sljedeća generacija ribarskih svjetiljki nastala je u ozračju Druge industrijske revolucije krajem 19. stoljeća. 1898. u Rijeci je izumljen prvi ribarski feral pogonjen acetilenskim plinom dobivenim iz vapnenog karbida (CaC2), sirovine lokalno poznate pod nazivom garbura.

Prvo svjetlo ovakvog tipa proizveo je 1898. Ivan Dellaitti, i testirao ga iste godine u Salima na Dugom Otoku uz pomoć nadzornika ribarstva za Dalmaciju, Istru, Trst i Goričko primorje kod Pomorske vlade u Trstu, učitelja Petra Lorinija. Lorini tom prilikom zapisuje:

Ne ćemo za života zaboraviti što osjetismo pri času kad smo užegli tu prvu svjetiljku u svom rodnom mjestu, naime kad je prvi zrak acetilenskog svjetla iz naše ruke pao na to naše lijepo more! Srce kucalo u grudima, oko zablistalo gledeći u to prozirno more obasjano silom novoga svjetla, a iz pune duše došao na usta usklik zahvalnosti: Slava ti Bože! Svanuo je dan našem bijednom ribaru; naše je glavno ribanje spaseno!

Nacrt Delaittijevog acetilenskog ferala iz 1898. Izvor: Petar Lorini, Ribanje i ribarske sprave pri istočnim obalama Jadranskoga mora, 1903.

Riječ je o napravi koja se sastoji od dva dijela: cilindrične posude s karburatorima u kojoj se miješanjem vode i karbita proizvodio acetilen; i svjetiljke – ferala s gorionicima u kojima je plin sagorijevao i proizvodio svjetlo. Osim što je proizvodio jače i kvalitetnije svjetlo od plamteće borovine, ovaj revolucionaran izum umnogome je pojednostavnio procese pripreme i lova srdela, ali i odgovorio na tada rastući problem prekomjerne sječe borovih šuma za potrebe ribolova. Naime, svaka svićarica u jednoj ljetnoj ribolovnoj sezoni na svojem svićalu spalila bi otprilike 120 m3 borovine, što je višestoljetnom upotrebom dovelo do toga da je otok Hvar krajem 19. stoljeća bio prilično ogoljen od ovog drva.

Razglednica iz Vrboske s motivom svićarice s acetilenskim feralom. Ustupila obitelj Beritić.

Prema zapisima kapetana Luke Dančevića koji se ovom temom bavio u 70-im godinama kada je još bilo živih ljudi koji se sjećaju upotrebe svićala, posljednji vrbovački ribari koji su lovili ribu na ovaj način drvo su sjekli na Braču. Upravo zbog ovoga, acetilenski feral bio je revolucionaran izum koji je riješio čitav niz logističkih problema vezanih uz lov srdela, zbog čega su ga ribari u čitavoj Dalmaciji vrlo brzo prigrlili.

Ipak, nedostatak mu je bio to što je odnosu na stara svićala na borovinu i petrolejske ferale ovaj tip ferala bio opasniji za rukovanje, pošto je bilo kakvo začepljenje ili curenje lako zapaljivog i eksplozivnog acetilena značilo potencijalnu katastrofu. Ferali ove vrste odašiljali su svjetlo jačine 400-500 svijeća jakosti, i trošili su oko 264 litre acetilena na sat, a svaki kilogram vapnenog karbida davao je 340 litara acetilena.

 

Lijevo: Pjati – karburatori u kojima se acetilen oslobađao miješanjem vode i karabita – garbure. Bili su zatvoreni u cilindričnim spremnicima koji su plin usmjeravali prema gorionicima. Desno: Gorionici acetilenskog ferala. Ribarski muzej u Vrboskoj.

PETROMAS

Razglednica s motivom Jelse i svićaricom petro-plinskim feralom u prvom planu. Putovala 1965.

Druga faza upotrebe petroleja u ribolovu započinje 20-ih godina prošlog stoljeća pojavom nove generacije svjetla na petrolej. Riječ je o takozvanim petro-plinskim svjetiljkama koje više ne koriste petrolej u tekućem stanju, nego petrolejski plin koji nastaje miješanjem tekućeg goriva i zraka pod pritiskom koji se u ferale upumpavao ručnim pumpama. Ova vrsta ferala bila je puno učinkovitija, jednostavnija i sigurnija za upotrebu od starih petrolejskih, ali i acetilenskih svjetiljki, a gorjela je snagom od 500-2000 svijeća, ovisno o tipu. Osim što je odašiljala snažnije svjetlo, s jednom litrom petroleja sada se moglo svijetliti čak 3 sata dok su stare svjetiljke na tekući petrolej trošile i do 7 litara goriva po večeri.

Svićarica s ulovom i petro-plinskim feralom. Vrboska, sredina 20. stoljeća. Foto: Andro Damjanić

Prvo svjetlo ovog tipa na Jadranu upotrijebio je ribarski poduzetnik i inovator Ivan Skomerža iz Crikvenice već 1910., no unatoč brojnim prednostima ono u široku upotrebu ne ulazi sve do 20-ih godina 20. stoljeća, uglavnom zato što su ribari do tada već bili navikli na acetilenske lampe koje su svakodnevno koristili. Kroz nekoliko desetljeća, međutim, glas o prednostima ovog svjetla u lovu sitne plave ribe prenio se diljem priobalne Hrvatske i ona ubrzo postaju standard za noćno ribarenje, te je do 1939. u Jugoslaviji bilo 3465 ovakvih ferala u upotrebi.

Zanimljivo je da se pojavom petro-plinskih ferala ribari na istočnim obalama Jadrana suočavaju sa obrnutim problemom od svojih predaka, naime, da je svjetlo prejako. Dvadesetih godina prošlog stoljeća učestali su bili sukobi ribara koji su lovili na susjednim ribolovnim pozicijama, pošto se znalo događati da jedni drugima jakim svjetlima odvlače ulov. Zbog ovoga, Pomorska uprava kraljevine Jugoslavije 1926. donosi uredbu prema kojoj svjetla korištena u ribolovu ne smiju biti preko 1500 svijeća jakosti.

Retina – mrežica u koju se upumpava mješavina zraka i goriva, i koja odašilje svjetlost u petro-plinskim i plinskim feralima. Ribarski muzej u Vrboskoj

Petro-plinski feral njemačkog proizvođača Petromax. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Do Drugog svjetskog rata ferali ovog tipa uglavnom su se uvozili iz inozemstva, a u dalmatinskim okvirima najpoznatiji proizvođač bila je njemačka tvrtka Petromax čije je ime, u “podomaćenoj” varijanti – petromas – do danas ostalo eponim za sve tipove ovih ferala.

Petro-plinski feral (tzv. petromas) nepoznatog proizvođača. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Problemi za ribare nastupaju nakon rata. Brojne njemačke tvornice, pa i Petromax, razrušene su u savezničkim bombardiranjima, što nabavku rezervnih dijelova čini gorućim problemom dalmatinskih ribara. Ovim povodom u poratnim godinama osniva se u Zagrebu poduzeće Riba-lux koje se u početku specijalizira za popravke i servis, a od 1950. započinje s proizvodnjom vlastitih ferala. Isto poduzeće 1954. godine započinje s konverzijama petro-plinskih ferala na plin butan, koji je bio oko 20% jeftiniji i jednostavniji za rukovanje, a davao je jednake rezultate kao i petrolej. Ovi plinski ferali i danas se noću mogu vidjeti u upotrebi za ribolov ostima pod sviću.

 

Lijevo: Pločica s oznakom zagrebačkog proizvođača ferala Riba-lux. Desno: Feral zagrebačkog proizvođača ferala Riba-lux. Ribarski muzej u Vrboskoj.

FERALI DANAS

Rani tip električnog ribolovnog ferala, druga polovica 20. stoljeća. Ribarski muzej u Vrboskoj.

Doba lova srdela gajetama, leutima i mrežama potegačama završilo je prije 50-ak godina pojavom suvremenih plivarica, no ferali, iako u malo drukčijim varijantama, i dalje ostaju neizostavan alat brojnih ribarskih brodica diljem Jadrana. Izuzmemo li ranije spomenute plinske ferale koji su i dalje u upotrebi, ribolovni ferali danas su uglavnom električni. Bilo da je riječ o velikim feralima za lov plave ribe plivaricama, ili pak o malim LED svjetiljkama s različitim spektrima svjetlosti za lov liganja, noćni ribolov i danas je nezamisliv bez umjetnog svjetla.

Svićala, ferali na garburu i petromasi danas se mogu tumačiti kao razvojne faze suvremenih ferala, no važno je istaknuti da je njihova gospodarska važnost u povijesnom kontekstu bila mnogostruko veća od današnjih ribolovnih svjetala. Ovi su ferali u punom smislu othranili nebrojene generacije otočana u razdoblju kad je ribolov, posebice lov srdela, bio ključan faktor gospodarstva i opstanka malih otočnih zajednica. Svi ferali Ribarskog muzeja u Vrboskoj prikazani ovom izložbom stoga su izravna veza s ribarskom prošlosti, svjedoci nekih prošlih vremena, ljudi, navika i poslova, i autentični posrednici ribarske tradicije i baštine otoka Hvara.

Soljenje srdela u Hvaru 1938. Ustupio: Prošper Maričić

Dio predmeta Ribarske zbirke među kojima veći dio čine ribarski ferali restaurirani su 2020. godine. Poduhvat restauracije cjelokupne zbirke prioritetni je višegodišnji program Muzeja općine Jelsa, a do sada je financiran sredstvima Općine Jelsa i Ministarstva kulture i medija RH.