M. Krleža – recenzija “Govorenja Mikule Trudnega” (1945.)

Miroslav Krleža (desno) s Marinom Franičevićem (lijevo iza) i glumcem Borisom Buzančićem na obljetnici 80 godina rođenja i 60 godina stvaralaštva Miroslava Krleže 10. 12. 1973. u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu (Muzej općine Jelsa, Zbirka Marina Franičevića).

Poezija Marina Franičevića nije folklor. Njegove inspiracije nadovezuju se o mnogobrojne pojave na području čakavske lirike. Uz razne eksperimente od Ujevića do Nazora, u okviru bogate naše suvremene čakavske poezije, ova knjiga nije retorika. Regionalni elementi rastu tu do čistog pjesničkog zanosa, do modela savršenstva. Ova knjiga javlja se na klasičnom tlu naše dalmatinske poezije, ali iz nje progovara programatska, socijalna tendencija u sretnom skladu književnog umjetničkog izraza i političke propagande. Ove lamentacije nad teškim životnim uslovima našega pučanina pretvaraju se u „kanconjer” koji virtuozno dočarava sveukupni književno-dekorativni rekvizit naše mediteranske lirike. Raslinje, ljudi, prilike, predrasude, paysagei, rasvjete, sve je to oživjelo u ovom starinskom govoru davnih vjekova iako ovaj književni dokument naše današnjice ima svoj dublji smisao, njegov „šarm” leži upravo u tome – da sugestivno povezuje patos davne književne prošlosti sa socijalnom problematikom naših dana. Tradicija naše stare knjige tu se javlja kao aktuelni problem, kao sretno ostvarenje onog pojma koji sam po sebi nije uvijek jasan, a koji se banalno zove socijalno – tendenciozna književnost…

Raspon ovog lirskog kanconjera je golem. Od čistih lirskih detalja / harmonike, poklade, proljetna raspoloženja, kamini za tmurnih zimskih dana, impresije iz djetinjstva, itd., itd/ knjiga raste do velike, u našoj književnosti još neobrađene teme: do bijede naše prekomorske emigracije koja je od polovine prošlog stoljeća potrajala sve do naših dana. Nije nam poznato da je poslije Kranjčevićeve poeme o „Iseljeniku” u našoj lirici netko bolje opjevao naše „domotožje”, našu nostalgiju za našim nesretnim „Starim krajem”, za kojim još i danas plaču čitava pokolenja na dalekim obalama stranih mora i oceana.

Govorenje Mikule Trudnega je solilokvij koji kao plaidoyer za socijalno angažiranu poeziju predstavlja sretnu sintezu lirske rječitosti i iskrenog sugestivnog izraza.

Iz svih ovih razloga smatramo da je knjiga zavrijedila da je „M.H.” objavi u svom ovogodišnjem izdanju.

M. Krleža, 1945. godine.

Izvorni rukopis Krležine recenzije iz 1945. godine (Muzej općine Jelsa, Zbirka Marina Franičevića).